Donosimo vam radove učenice Andreje Komarec i učenika Lovre Rukavine koji su nagrađeni na natječaju “Plovidba svijetom mašte” koji je organizirala naša Općina. Andrejin je rad bio najbolji u kategoriji Najbolje dramske igre ili monologa nadahnute poznatim likovima iz bajki Ivane Brlić – Mažuranić, dok je Lovrina pjesma bila najbolja u kategoriji Najbolje pjesme nadahnute slavonskim zavičajem.
REGOČ I KOSJENKA U ROKOVCIMA I ANDRIJAŠEVCIMA
( Na sceni je pripovjedač, malo dalje od njega Regoč.)
PRIPOVJEDAČ: Sigurno se sjećate Kosjenke i Regoča, jednih od najpoznatijih likova iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić. Evo kako su dospjeli u Rokovce. Jednog lijepog, sunčanog, ljetnog dana, Regoč se našao ispred Rokovačkih zidina. Ležao je u travi i pogodite što je radio? Brojao je cigle od kojih su sagrađene Rokovačke zidine! Kada je došao do sedme cigle , na njegovom se ramenu našla Kosjenka.
KOSJENKA: Regoče, što ti radiš i kako si uopće dospio do ovih zidina?
REGOČ: Pozdrav i tebi, Kosjenka! Što misliš da radim, brojim kamenje odnosno cigle. Kada sam se probudio, našao sam se ovdje, a kako nisam znao što da radim, počeo sam brojati.
KOSJENKA: Hm…, a što imaš od tog brojanja , idemo vidjeti kako se zovu ove zidine i gdje se uopće nalazimo.
REGOČ: Hajde, krenimo!
PRIPOVJEDAČ: I tako su krenuli. Ali, eto nevolje, nakon nekoliko stotina metara , Regoč je ugazio u rijeku Bosut.
REGOČ: Joj! Što je ovo ,zašto su mi noge mokre?
KOSJENKA: Regoče, zar nisi vidio rijeku ispred sebe? Moraš gledati kuda hodaš.
REGOČ: Dobro, dobro. Ubuduće ću paziti… Pogledaj, Kosjenka! Tamo je neki čovjek, pecaroš.
KOSJENKA: Hajde, idemo do njega.
REGOČ: Dobar dan ! Možete li nam reći gdje se mi to nalazimo?
KOSJENKA: Ne bojte se! Mi smo Regoč i Kosjenka. Došli smo Vas pitati kako se zove mjesto u kojem smo sad.
PECAROŠ: U redu onda. Sada se nalazite u Rokovcima, selu u Slavoniji.
REGOČ: A kako se zovu one tamo zidine?
PECAROŠ: To su vam Rokovačke zidine, samostan ili crkva iz 15. stoljeća. Već se nekoliko godina istražuje što se u tim zidinama nekad nalazilo.
KOSJENKA: To zvuči jako zanimljivo!
REGOČ: U redu, hvala Vam! Idemo sada obići Vaše Rokovce. Možete li nam samo reći put prema njima?
PECAROŠ: Samo idite ravno Bosutovom obalom i doći ćete ravno u centar Rokovaca. I da, navratite i u Andrijaševce, to vam je selo koje samo most razdvaja od Rokovaca. Rokovci i Andrijaševci smatraju se jednim selom, odnosno općinom, sve dijele i žive složno.
KOSJENKA: Hvala Vam na informacijama i zanimljivostima.
(Odlaze s pozornice.)
PRIPOVJEDAČ: Kada su stigli do Rokovaca, tamo su se učenici tamošnje škole vozili brodicom po Bosutu. Učenici su zadivljeno gledali u Regoča i malu vilu Kosjenku koja se jedva vidjela s Regočevog ramena. Regoč i Kosjenka približili su se učenicima i njihovim nastavnicima i počeli razgovarati s njima.
KOSJENKA: Dobar dan! Imate jako lijepo selo i prirodu u njemu.
NASTAVNICA: Dobar dan! Hvala Vam! Jeste li vi Regoč i Kosjenka?
REGOČ: Da, to smo mi, kako Vi to znate?
(Svi su učenici prasnuli u smijeh.)
KOSJENKA: Regoče, a što misliš kako znaju, pa mi smo najpoznatiji likovi iz bajke Ivane Brlić-Mažuranić…
REGOČ: Joj , nisam se uopće toga sjetio…
KOSJENKA: Regoče, mogli bismo malo bolje upoznati ova dva sela i vidjeti kakvim načinom života žive ovdje ljudi.
REGOČ: Zašto da ne? Idemo odmah! A tko će nam pokazati gdje se što nalazi?
NASTAVNICA: Možemo vas mi povesti u obilazak!
KOSJENKA I REGOČ: Možee!
PRIPOVJEDAČ: Najprije su otišli u školu. Kako Regoč nije mogao ući u školu jer je bio prevelik, svi su učenici izašli van i razgovarali s njim, a Kosjenka je ušla u školu i pogledala svaku prostoriju.
KOSJENKA: Jako mi se sviđa vaša škola. Imate jako lijepe i ugodne prostorije! I još nosi ime naše stvoriteljice, Ivane Brlić-Mažuranić!
NASTAVNICA: Hvala Vam , Kosjenka!
KOSJENKA: Regoče, čuješ li i ti nešto?
REGOČ: Da , zvuči kao neka stara pjesma. Što je to i tko pjeva?
NASTAVNICA: To je naše Kulturno –umjetničko društvo Slavko Janković. Hoćete li ići vidjeti?
KOSJENKA: Naravno da hoćemo, zvuči jako lijepo.
PRIPOVJEDAČ: Oj,Rokovci, selo u dva reda, izdaleka ko’ varoš izgleda.´
Ponosna sam, mogu reći svima, da se dičim Andrijaševcima.
REGOČ: Ovo mi se jako sviđa! Što ste to pjevali?
VODITELJICA KUD-A: Hvala Vam! To je bio bećarac. Hoćete li vidjeti naše nošnje?
REGOČ: Naravno, a te nošnje su sigurno odjeća koju su nosili prije.
VODITELJICA KUD-A: Da, bravo!
PRIPOVJEDAČ: Regoč i Kosjenka bili su oduševljeni nošnjom. Nakon toga su posjetili crkve i još mnoge ustanove. Na kraju dana pozdravili su se sa seljanima pa krenuli obalom Bosuta.
KOSJENKA: Regoče , jako su mi se svidjela ova dva sela. Ja bih se opet htjela vratiti ovdje.
REGOČ: Da, meni su se isto svidjeli i ljudi u ova dva sela.
KOSJENKA: Vidiš, Regoče , ova sela dijeli samo ova prekrasna rijeka Bosut. Žive složno i lijepo, to mi se jako sviđa.
REGOČ: Da, i ja sam razmišljao o tome. Zanima me kako su nastala ova sela. Možda postoji neka legenda.
KOSJENKA: Vidiš, to mi uopće nije palo na pamet. Sigurno ćemo se vratiti i saznati kakva je to legenda. A sada se opraštamo od Rokovaca i Andrijaševaca i vraćamo se u Legen grad!
(Odlaze sa scene.)
Andreja Komarec
Zavičajni orkestar
Vidim svoj zavičaj,
vidim ga, kako nitko drugi ne bi.
Kao jednu veliku osvijetljenu pozornicu.
Ta pozornica nije
kao nijedna na svijetu,
kao ni orkestar.
Tu vjevericama ispadaju tromi žirovi,
tu se o drvo stružu jelenji rogovi.
Tu leptiri i kukci zuje od cvijeta do cvijeta,
tu mrki medo ljuto stupa, ali u sebi pjeva.
Sve to čini jedan veliki orkestar.
Samo što ljudi
nikada nemaju vremena,
da malo zastanu
i budu njihova publika.
Lovro Rukavina
