Mislim da je čitanje važno za cjelokupni duhovni i duševni razvoj osobe, tako da važno je i za razvoj pamćenja, mašte, kreativnosti, obogaćuje rječnik, potiče razvoj duhovnih i moralnih vrijednosti. Poruka nečitačima je da čitaju! Neka čitaju ono što im je zabavno i što im je korisno. 

 

Knjižnice su čarobna mjesta i neiscrpan izvor znanja, mjesta kreativnosti i središte svake škole i zato smo odlučili saznati nešto više o našoj knjižnici. Zanimalo nas je koliko knjiga u njoj ima, kako se učenici odnose prema knjigama, ima li u našoj knjižnici starih knjiga. Odgovore smo potražili kod naše knjižničarke Ivane Domaćinović.

 

Zahvaljujemo Vam što ste pristali na ovaj razgovor. Recite nam nešto više  o sebi, ono što biste htjeli da naši čitatelji znaju.

Završila sam gimnaziju, prije je to bio prirodoslovni smjer, a sada je to nešto slično općoj gimnaziji. Nakon toga sam studirala socijalni rad u Zagrebu, i to sam studirala četiri godine.  Poslije toga sam se zaposlila u  socijalnoj skrbi i tamo sam radila tri godine. Kasnije sam završila studij knjižničarstva u Osijeku. Živim u Vinkovcima, na Lapovcima. U ovoj školi radim od 1. rujna 2004. Radim i u Jarmini na pola radnog vremena.

Koji je opis posla jednoga knjižničara?

Prije svega, to je neposredni rad s djecom koji se odnosi na zaduživanje knjiga, radionice, suradnju s nastavnicima i stručnom službom. Treći dio bi bio stručno usavršavanje, što ima svaki od nastavnika.

Sigurno ste u djetinjstvu i u kasnijem životu imali najdraže knjige, one koje su utjecale na Vas. Koje su to knjige ili knjiga i zašto su Vam najdraže?

Zavoljela sam čitati kasnije, kada sam vidjela da mi je čitanje korisno i  da mi donosi neke dobrobiti u životu. Moje najdraže knjige su  one koje imaju pozitivnu moralnu poruku; izdvojila bih Sretnog  kraljevića, različite basne Ivane Brlić – Mažuranić i druge. Knjigu Mali Jan ima plan  koristim  u radionicama za učenike drugog razreda. Govori o tome kako djeca mogu početi samostalno razmišljati o rješavanju problema. Htjela bih spomenuti i Željku Horvat- Vukelju ili, recimo, Košulju sretnog čovjeka.

Čitate li često? Koji Vam je omiljeni pisac?

Čitam oko dva sata dnevno, a najviše čitam duhovnu literaturu koja mi pomaže da obnovim svoj način razmišljanja. Omiljeni pisac mi je Joyce Mayer i najviše volim čitati njegovu knjigu koja se zove „Bojno polje uma“.

Što najviše volite u svojem poslu, a što smatrate poteškoćom?

Volim raditi s djecom, pogotovo s učenicima nižih razreda, a poteškoća je kada učenici ne vraćaju knjige. Da bi se to riješilo, treba imati dobar odnos s učiteljicama.

Jeste li oduvijek htjeli biti knjižničarka, ili ste razmišljali i o nekom drugom pozivu?

 Nisam oduvijek htjela biti knjižničarka i nisam puno o tome razmišljala. Najveća ljubav mi je glazba, i to duhovna glazba, osobito volim pjevanje. U djetinjstvu sam se bavila glazbom i išla sam u glazbenu školu, ali nažalost, nisam uspjela nastaviti školovanje u srednjoj glazbenoj školi jer je bila u Osijeku, a to mi je bilo daleko za putovati.

Koliko otprilike ima knjiga u našoj knjižnici i kakve se sve vrste knjiga mogu u njoj pronaći?

 Prema zadnjem prebrojavanju, imamo 4226 svezaka. Tu se ubrajaju sljedeće podvrste: stručna literatura, lektira (2400 svezaka), referentna zbirka (enciklopedije, pravopisi, leksikoni itd.),pedagoško-psihološka literatura (stoji kod pedagoginje u uredu), i ostalo (stara lektira i knjige iz mjesne knjižnice).

Ima li u našoj knjižnici i starijih knjiga?

 Starijih knjiga više nemamo, to smo darovali Gradskoj knjižnici u Vinkovcima.

Prati li naša knjižnica književne trendove odnosno imamo li i najnovije naslove ili su to pretežito stariji naslovi?

Pretežito su to stariji ( klasični) naslovi. Cilj nam je da svaki učenik u razredu ima  primjerak koji  je potreban, otprilike 25 primjeraka po razredu.

Kako se učenici naše škole odnose prema knjigama, paze li na njih…?

Uglavnom se djeca dobro odnose prema knjigama i nema tu nekih većih problema; rijetko tko pokida naljepnicu ili nešto slično, i ja to mogu odmah riješiti. Djeca to ne rade namjerno,  nego se dogodi.

Jeste li ikada našli neke zaboravljene predmete ili papire u knjigama?

Rijetko, uglavnom nekad nađem trokut ili ravnalo kojima djeca bilježe stranice. Nađe se i  neka olovčica,  ali nikad nije bilo nešto jako zanimljivo.

Koju vrstu knjiga djeca najviše posuđuju i posuđuju li neke knjige osim lektire?

 Uglavnom posuđuju lektiru jer lektiru samo i imaju.

Nedavno je održana Noć knjige, kulturna manifestacija kojom se promovira knjiga i čitanje. Također je objavljeno istraživanje prema kojem Hrvati iz godine u godinu čitaju sve manje. Kako to komentirate? Je li čitanje ugroženo?

Ja također primjećujem, tijekom godina, kako radim, da djeca manje posuđuju      knjige i da taj trend sigurno postoji i kod nas, ali mislim da čitanje nikad neće biti ugroženo. Uvijek će  postojati ljudi, odnosno djeca koji vole čitati knjige, bilo da su to stekli rođenjem ili su to kasnije u životu zavoljeli.

Zašto je čitanje važno za djecu? Koja je Vaša poruka nečitačima?

Mislim da je čitanje važno za cjelokupni duhovni i duševni razvoj osobe, tako da važno je i za razvoj pamćenja, mašte, kreativnosti, obogaćuje rječnik, potiče razvoj duhovnih i moralnih vrijednosti. Poruka nečitačima je da čitaju! Neka čitaju ono što im je zabavno i što im je korisno.

 

Kategorija: