Mislim da je čitanje važno za cjelokupni duhovni i duševni razvoj osobe, tako da važno je i za razvoj pamćenja, mašte, kreativnosti, obogaćuje rječnik, potiče razvoj duhovnih i moralnih vrijednosti. Poruka nečitačima je da čitaju! Neka čitaju ono što im je zabavno i što im je korisno.
Knjižnice su čarobna mjesta i neiscrpan izvor znanja, mjesta kreativnosti i središte svake škole i zato smo odlučili saznati nešto više o našoj knjižnici. Zanimalo nas je koliko knjiga u njoj ima, kako se učenici odnose prema knjigama, ima li u našoj knjižnici starih knjiga. Odgovore smo potražili kod naše knjižničarke Ivane Domaćinović.
Zahvaljujemo Vam što ste pristali na ovaj razgovor. Recite nam nešto više o sebi, ono što biste htjeli da naši čitatelji znaju.
Završila sam gimnaziju, prije je to bio prirodoslovni smjer, a sada je to nešto slično općoj gimnaziji. Nakon toga sam studirala socijalni rad u Zagrebu, i to sam studirala četiri godine. Poslije toga sam se zaposlila u socijalnoj skrbi i tamo sam radila tri godine. Kasnije sam završila studij knjižničarstva u Osijeku. Živim u Vinkovcima, na Lapovcima. U ovoj školi radim od 1. rujna 2004. Radim i u Jarmini na pola radnog vremena.
Koji je opis posla jednoga knjižničara?
Prije svega, to je neposredni rad s djecom koji se odnosi na zaduživanje knjiga, radionice, suradnju s nastavnicima i stručnom službom. Treći dio bi bio stručno usavršavanje, što ima svaki od nastavnika.
Sigurno ste u djetinjstvu i u kasnijem životu imali najdraže knjige, one koje su utjecale na Vas. Koje su to knjige ili knjiga i zašto su Vam najdraže?
Zavoljela sam čitati kasnije, kada sam vidjela da mi je čitanje korisno i da mi donosi neke dobrobiti u životu. Moje najdraže knjige su one koje imaju pozitivnu moralnu poruku; izdvojila bih Sretnog kraljevića, različite basne Ivane Brlić – Mažuranić i druge. Knjigu Mali Jan ima plan koristim u radionicama za učenike drugog razreda. Govori o tome kako djeca mogu početi samostalno razmišljati o rješavanju problema. Htjela bih spomenuti i Željku Horvat- Vukelju ili, recimo, Košulju sretnog čovjeka.
Čitate li često? Koji Vam je omiljeni pisac?
Čitam oko dva sata dnevno, a najviše čitam duhovnu literaturu koja mi pomaže da obnovim svoj način razmišljanja. Omiljeni pisac mi je Joyce Mayer i najviše volim čitati njegovu knjigu koja se zove „Bojno polje uma“.
Što najviše volite u svojem poslu, a što smatrate poteškoćom?
Volim raditi s djecom, pogotovo s učenicima nižih razreda, a poteškoća je kada učenici ne vraćaju knjige. Da bi se to riješilo, treba imati dobar odnos s učiteljicama.
Jeste li oduvijek htjeli biti knjižničarka, ili ste razmišljali i o nekom drugom pozivu?
Nisam oduvijek htjela biti knjižničarka i nisam puno o tome razmišljala. Najveća ljubav mi je glazba, i to duhovna glazba, osobito volim pjevanje. U djetinjstvu sam se bavila glazbom i išla sam u glazbenu školu, ali nažalost, nisam uspjela nastaviti školovanje u srednjoj glazbenoj školi jer je bila u Osijeku, a to mi je bilo daleko za putovati.
Koliko otprilike ima knjiga u našoj knjižnici i kakve se sve vrste knjiga mogu u njoj pronaći?
Prema zadnjem prebrojavanju, imamo 4226 svezaka. Tu se ubrajaju sljedeće podvrste: stručna literatura, lektira (2400 svezaka), referentna zbirka (enciklopedije, pravopisi, leksikoni itd.),pedagoško-psihološka literatura (stoji kod pedagoginje u uredu), i ostalo (stara lektira i knjige iz mjesne knjižnice).
Ima li u našoj knjižnici i starijih knjiga?
Starijih knjiga više nemamo, to smo darovali Gradskoj knjižnici u Vinkovcima.
Prati li naša knjižnica književne trendove odnosno imamo li i najnovije naslove ili su to pretežito stariji naslovi?
Pretežito su to stariji ( klasični) naslovi. Cilj nam je da svaki učenik u razredu ima primjerak koji je potreban, otprilike 25 primjeraka po razredu.
Kako se učenici naše škole odnose prema knjigama, paze li na njih…?
Uglavnom se djeca dobro odnose prema knjigama i nema tu nekih većih problema; rijetko tko pokida naljepnicu ili nešto slično, i ja to mogu odmah riješiti. Djeca to ne rade namjerno, nego se dogodi.
Jeste li ikada našli neke zaboravljene predmete ili papire u knjigama?
Rijetko, uglavnom nekad nađem trokut ili ravnalo kojima djeca bilježe stranice. Nađe se i neka olovčica, ali nikad nije bilo nešto jako zanimljivo.
Koju vrstu knjiga djeca najviše posuđuju i posuđuju li neke knjige osim lektire?
Uglavnom posuđuju lektiru jer lektiru samo i imaju.
Nedavno je održana Noć knjige, kulturna manifestacija kojom se promovira knjiga i čitanje. Također je objavljeno istraživanje prema kojem Hrvati iz godine u godinu čitaju sve manje. Kako to komentirate? Je li čitanje ugroženo?
Ja također primjećujem, tijekom godina, kako radim, da djeca manje posuđuju knjige i da taj trend sigurno postoji i kod nas, ali mislim da čitanje nikad neće biti ugroženo. Uvijek će postojati ljudi, odnosno djeca koji vole čitati knjige, bilo da su to stekli rođenjem ili su to kasnije u životu zavoljeli.
Zašto je čitanje važno za djecu? Koja je Vaša poruka nečitačima?
Mislim da je čitanje važno za cjelokupni duhovni i duševni razvoj osobe, tako da važno je i za razvoj pamćenja, mašte, kreativnosti, obogaćuje rječnik, potiče razvoj duhovnih i moralnih vrijednosti. Poruka nečitačima je da čitaju! Neka čitaju ono što im je zabavno i što im je korisno.