Kuharica Suzana i Slavica prave su stručnjakinje u svojem poslu
Djeca slatko sve pojedu, slatko vole i sve će pojesti, a ovo drugo ništa. Trebalo bi im ukazati, pogotovo nižim razredima, na uništavanje hrane. Bolje je da ponesu kući bratu ili sestri nego da hranu bacimo.
Donosimo vam intervju s našim „tetama kuharicama”. One za nas svakodnevno pripremaju ukusne obroke, a uz to su i prave umjetnice u kuhinji. Razgovarali smo s njima kako bismo otkrili tajne njihovog uspjeha, njihovu strast prema kuhanju, kako su se razvile u kulinarske stručnjakinje te kako im se sviđa u našoj školi.
Recite nam nešto više o sebi, ukratko se predstavite.
Suzana: Ja sam Suzana Gorić, živim u Mirkovcima. Prije sam radila kao kuharica u vukovarskoj bolnici, a prije toga kao krojačica.
Slavica: Ja sam Slavica iz Ivankova, isto sam po zanimanju kuharica, s tim da imam višegodišnjeg iskustva što se tiče hotelijerskog poslovanja. Radila sam desetak godina u hotelu Slavoniji, u hotelu Villa Lenije, zatim u inozemstvu, tako da mi je gastronomija dobro poznata.
Zašto ste se odlučili baš za kuharstvo, jeste li oduvijek htjele biti kuharice?
Suzana: Baš da sam oduvijek htjela, nisam, ali nitko ne može raditi ono što voli, to je rijetko. Radiš ono što ti život ponudi. Znači, došlo je do toga da sam dobila posao u kuhinji. Imala sam školu pa sam onda to radila. Prije toga sam šivala što nema nikakve veze s mojom školom, ali sam morala. Volim kuhati pa mi nije teško palo.
Slavica: Meni je isto tako, nešto se izdešavalo pa sam odlučila da ću probati. Ne kuhaš odmah, nego prvo radiš neki niži posao, pereš puno suđa, praviš puno salata i tako polako napreduješ. Tako se stekne iskustvo.
Kako vam je raditi u našoj školi?
Suzana: Odlično, meni je baš lijepo. Čista suprotnost onome u bolnici. Tamo je bilo puno teže i odgovornije, mora se više paziti na dijete, tko što smije i ne smije jesti. Ovdje je čisto zabavno, malo je problem kad nećete jesti, ali je bolje.
Slavica: Nije stresno kao u pravoj gastronomiji, to je baš stresan posao. Ovdje je jako opušteno, baš opušteno. Nema stresa, čisto je okej.
Možete li nam opisati jedan tipični školski dan, kako počinje i što sve morate napraviti?
Suzana: Ujutro kava, onda moramo uključiti perilicu da se voda ugrije, da možemo oprati suđe. Zatim polako ide serviranje pekarskih proizvoda i prebrojavanje razreda, i koliko treba posložiti hrane i pića.
Slavica: Prije postavljanja obrišemo stol, mora sve biti očišćeno. Onda hranu pokupimo i operemo suđe, opet se malo pripremimo za drugu smjenu, pometemo hol i stolove. Druga smjena je kao i prva, i nakon toga počistimo.
Ima li nešto što biste željele promijeniti na svom radnom mjestu?
Slavica: Iskreno ne, pogotovo kada sam prešla s jako stresnog radnog mjesta na ovakvo opuštajuće.
Svi smo dugo i nestrpljivo čekali novu školsku kuhinju, jeste li zadovoljni novom kuhinjom? Što vam se posebno sviđa?
Slavica: Jesmo, zadovoljne smo, novi je prostor gdje možemo kuhati. Naravno, nedostaje još aparata koje iščekujemo. Ima još dosta ulaganja, ali za sada je dosta učinjeno u ovom periodu.
Kako se promijenio način pripremanja hrane nakon renovacije kuhinje, koje su prednosti?
Suzana: Nije se puno promijenilo, možemo nešto jednostavno skuhati, primjerice, tijesto. Ima još dosta toga što nam nedostaje da bi bilo sve kompletno.
Nedavno ste učenicima poslužile prvi kuhani obrok, kako im se svidio? Jeste li čule kakve komentare?
Suzana: Uglavnom je bilo prihvaćeno, komentari učenika su bili, Čista desetka! Prvi obrok, tijesto sa sirom, nije im se baš svidio jer, dok mi svima poslužimo, to se ohladi.
Kakav je odnos naših učenika prema hrani? Što uvijek pojedu, a što ostaje?
Slavica: Djeca slatko sve pojedu, slatko vole i sve će pojesti, a ovo drugo ništa. Trebalo bi im ukazati, pogotovo nižim razredima, na uništavanje hrane. Bolje je da ponesu kući bratu ili sestri nego da hranu bacimo.
Suzana: Hrana se masovno baca, činjenica je da oni ujutro dolaze sa čipsevima, smokijima…to sve prvo pojedu i zato ne mogu jesti. Djeca i ne probaju kuhanu hranu, nego jednostavno kažu ne volim, a nisu ni probali.
Mi bismo još htjele napomenuti da jelovnik koji bude na našoj školskoj stranici ne može biti totalno vjerodostojan jer se nekada dogodi da, kada dođe roba, umjesto, na primjer, kroasane i mlijeka dobijemo samo kroasan pa moramo poslužiti sok ili vodu jer mi ne možemo utjecati na dobavljača. Ne radi se o tome da ne bismo vama dale, nego jednostavno dobavljači ne donesu.
Kako biste opisale kuharski posao?
Slavica: Dosta stresan posao, a ako imaš više ljudi onda nije problem. Najbitnija je organiziranost, moraš voljeti kuhinju jer, ako kuhaš nešto eto samo da skuhaš, neće biti ukusno.
