Intervju s ravnateljem Igorom Miličevićem

Zabavan ravnatelj koji čvrstom rukom vodi našu školu

Nismo dugo razmišljali kada smo trebali izabrati osobu za naš prvi intervju u našem digitalnom časopisu Znalcu radoznalcu. Izbor je odmah pao na našega ravnatelja Igora Miličevića koji već više od dvije godine čvrstom rukom vodi našu školu. Omiljen je među učenicima i nastavnicima, a znamo ga kao zabavnog, pomalo strogog, ali i pravednog ravnatelja.
Osim što vodi školu, naš je ravnatelj i tajnik Saveza školskih sportskih društava Vukovarsko – srijemske županije te predsjednik disciplinske komisije za državna natjecanja u Republici Hrvatskoj.No nas je najviše zanimalo kakav je bio kao učenik, što pamti iz školskih dana te kako je to biti ravnatelj škole koju je i sam pohađao.
Razgovor smo obavili u njegovom uredu u kojem smo bili dočekani poput profesionalnih novinara. Nakon početne (naše) treme razgovor je vrlo brzo postao opušten i ugodan.

Je li bilo neobično sjesti u ravnateljsku fotelju škole koju ste i sami pohađali?
Bilo mi je jako neobično i ne samo zato što sam pohađao ovu školu, nego i što
sam profesor tjelesne i zdravstvene kulture i nisam navikao sjediti ovako puno.
Mislim da i nastavnici već lagano šize sa mnom jer me nikada nema u uredu,
stalno sam negdje po školi, a u početku mi je to bilo dosta neobično.

Vi ste inače profesor tjelesne i zdravstvene kulture. Koliko se ravnateljski posao
razlikuje od nastavničkog?

Ravnateljski posao je dosta sjedilački za razliku od posla
nastavnika tjelesne kulture, s tim da je i ovaj posao dinamičan isto kao i
nastavnika tjelesne kulture, ali na jedan drugačiji način.

Koji Vam je posao draži, ravnateljski ili nastavnički?
Iskreno, ima dana kada bih se najradije vratio u nastavu, a ima dana kada se ne
bih vratio. Zapravo, bio sam dosta zasićen nastavom tjelesne kulture, tako da mi je promjena dosta dobro došla.

Koji Vam je posao izazovniji?
Svaki posao ima neki izazov ako ga misliš dobro raditi, ali trenutno mi je ovaj posao izazovniji od nastave tjelesne kulture.

Što pamtite iz vremena kad ste i sami bili učenik ove škole?
Pamtim nastavnicu hrvatskog Anu Cvenić, ona mi je danas kao druga mama.
Sjećam se kako je pokojnog Dražena Kolara i mene tjerala da čitamo lektire jer je nas dvojicu pripremala za glumačku akademiju, bili smo u posebnom tretmanu.
Sjećam se i njezinog kišobrana koji je uvijek stajao na stolu.

Imate li koju anegdotu iz tog vremena?
Trebali smo zajedno pročitati Kozarčeve Mrtve kapitale, pa
smo „zaribali” i onda je nastavnica svakom dala pet jedinica.

Jeste li ikada bili kod ravnatelja zbog neke nepodopštine?
Na žalost, ili na sreću, nisam.

Znamo da ste bili jako dobar recitator i član dramske družine nastavnice Ane
Cvenić i da ste bili na puno natjecanja. Koliko vam je to iskustvo pomoglo
kasnije u životu?

Mislim da je puno pomoglo. To je isto jako dinamično, navikao sam na neku
dinamiku. Išli smo stvarno na jako puno natjecanja s dramskom družinom, imali smo recitale od četvrtog razreda. Od petoga razreda smo svake godine išli na dramsko natjecanje. To se tada nije zvalo Lidrano, nego je bila smotra dramskog i scenskog stvaralaštva.

Kakav ste učenik bili i koji vam je predmet bio najdraži?
Bio sam odličan učenik, poslije osnovne sam upisao gimnaziju, a najdraži predmeti su mi bili povijest i tjelesna kultura.

Što ste kao dijete htjeli biti kad odrastete?
Htio sam ići u vojnu školu.

Kao ravnatelj imate uvid u ponašanje nas osnovnoškolaca. Koliko se današnje
generacije razlikuju od Vaše generacije?

Mislim da su ove generacije po ponašanju možda čak i bolje u odnosu na nas.
Imao sam nedavno razgovor s jednim našim učenikom koji je radio nekakve
nepodopštine. Nesreća ovih današnjih generacija je da imaju mobitele. Trenutnu glupost koju naprave uvijek netko snimi i negdje objavi, a mi smo radili svakakve
gluposti i nije bilo toga, tako da se za neke gluposti ni dan danas ne zna.

Svjedoci smo smanjivanja broja učenika u školi. Kako vidite našu školu u
budućnosti po pitanju broja djece?

Ako se ne varam, naša općina je među šest općina u Hrvatskoj gdje ne opada
broj stanovnika i mislim da ćemo ostati na dva razredna odjela, oko dvadeset
učenika po odjelu.

Kako provodite slobodno vrijeme?
U zadnje vrijeme sam konačno počeo trčati, idem u novi fitnes centar u selu,
vozim bicikl.

Za vrijeme Vašega mandata učinjeno je puno po pitanju opreme škole. Možete
li nam nabrojati neke važnije projekte?

Riješeni su imovinsko – pravni odnosi škole i iz toga je onda išla projektna dokumentacija, naša škola je među šest škola u županiji koje će ići u energetsku obnovu.
Konačna je informacija da ćemo krajem trećeg mjeseca ići u natječaj. Drugi projekt je od prošlog tjedna, a to je vertikalna podizna rampa za invalide koju bismo napravili u školskome atriju, a napravili bismo i toalet za invalide. To su možda malo jači projekti od drugih projekata. Mislim da smo trenutno najopremljenija škola u županiji.

Što još planirate napraviti u školi, kakvi su planovi za budućnost?
Opremanje škole je pri kraju, imamo još dva prva razreda i vjeronauk za
opremiti. Trebali bismo promijeniti namještaj, promijeniti radne ploče po učionicama, obnoviti kuhinju koju ne možemo obnavljati dok ne završi energetska obnova, odnosno dok ne dođe plin u kuhinju. Mi se grijemo na ložu što nije baš ekološki. Još neki od projekata su K1, K2 i Erazmus projekti, suradnja naše škole s drugim školama, prekogranične suradnje, nastavnici idu na „skrininge” izvan Hrvatske i unutar Hrvatske.

Imate li poruku za učenike ove škole?
Neka nastave biti ovako dobri kako su i do sada bili, ima još prostora za
napredovanje!

Zatim smo ravnatelju postavili nekoliko blic – pitanja na koja je morao brzo odgovoriti:
1.Omiljeno jelo?
Roštilj!
2.Omiljena boja?
Plava.
3.Omiljeni sportaš/klub?
Dražen Petrović/Dinamo
4.Omiljeno piće?
Kola.
5.Datum rođenja?
5.4.1974.
6.Knjiga ili film?
Film.
7.Pas ili mačka?
Nijedno!
8.Omiljeni školski predmet?
Povijest i tjelesna kultura.
9.Olovka ili računalo?
Kombinacija!
10.Stan ili kuća?
Stan.
11.Jeste li ranoranilac ili noćna ptica?
Noćna ptica.
No razgovor ovdje nije završio. Ali, uloge su se odjednom promijenile. I prije nego što smo se snašli, ravnatelj nam je počeo postavljati pitanja pa smo se sada mi našli u ulozi intervjuirane osobe. Pitao nas je kako smo i koliko zadovoljni samom školom, nastavom, što bismo promijenili, što mislimo o opremljenosti učionica. Spremno smo mu i iskreno odgovorili na sva pitanja. Zatim nam je ravnatelj pokazao staru Spomenicu škole koja čuva sve školske tajne; prolistali smo ju, divili se krasopisu, starim fotografijama.
Tu je završio ovaj naš unakrsni intervju, a mi smo zaključili da imamo toliko zanimljivog ravnatelja da bismo ga mogli intervjuirati barem jednom mjesečno!
Antonela Mujan, 7.b

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *