Razgovor s omiljenim nastavnikom Ivanom Filipovićem

Dakle, 24 godine života se bavim šahom. To je jedna plemenita stara igra u kojoj nije bitno koliko godina imate, tko je fizički jači, jednostavno dvoje ljudi sjednu i druže se svojim umom i u tome je zapravo ljepota šaha.

Djeca danas imaju drugačiju pažnju, to jest, drugačije percipiraju stvari i mislim, iako se i djeca moraju malo smiriti, moramo i mi kao struka izaći u susret novom dobu i pronaći nove načine kako animirati i zainteresirati djecu. Ne samo za naše predmete, već učenje kao učenje i nekakav napredak u životu. Dakle, jednostavno nije isto biti učenik danas, biti učenik prije pet godina i biti učenik prije 25 godina, to su tri potpuno različite stvari.

Razumijem glazbu, volim glazbu. Puno mi je pomogla u različitim dijelovima života, na fakultetu nikad nisam učio u tišini, uvijek su mi bile slušalice u ušima, uvijek je bila neka glazba. Na fakultetu, dok sam živio u domu, to je bio način da se približim ljudima, da ne budem nekakav sramežljiv momak iz Slavonije. Jednostavno sam imao tu gitaru i ljudi su se okupljali oko mene. Bilo mi je jako lagano sprijateljiti se s ljudima.

 

Nastavnik Ivan Filipović nije dugo na našoj školi, ali je u tom kratkom vremenu  postao omiljeni nastavnik mnogim učenicima.  S vremenom smo otkrili da nastavnik  ima i druge, zanimljive talente i interese i zato smo odlučili  s njim napraviti ovaj  intervju.

 

Na početku Vam zahvaljujemo što ste pristali na ovaj razgovor. Krenut ćemo od Vaših školskih dana pa nam recite kakav ste bili kao učenik, koje ste predmete voljeli, a koje ne? Kako biste opisali svoje djetinjstvo u Štitaru?

Na početku se ja vama zahvaljujem što ste me uopće pozvali da napravimo intervju. Nisam bio drugačiji učenik od vas, dakle, dijete kao dijete, odličan učenik, ali ne 5.0. Imao sam trojku iz likovnoga, četvorku iz stranih jezika i iz matematike, ostalo je sve bilo odlično. Djetinjstvo u Štitaru u mom sjećanju će, kao i vama vaše djetinjstvo, ostati u jako lijepom sjećanju. Djetinjstvo je najljepše doba, od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba. Tako da se nemam na što požaliti, bio sam stalno vani i nismo imali tada tehnologiju koju vi imate danas, slobodno vrijeme smo gledali provesti vani, imam tu sreću da sam se bavio tom plemenitom igrom koja se zove šah, pa sam i tu proveo dosta vremena za šahovskom tablom. U osnovnoj školi sam počeo svirati najprije veliki bas, zatim sam polako prelazio na gitaru, uglavnom, jako je puno događaja iz osnovne škole.

Studirali ste povijest i geografiju. Jeste li to baš i htjeli studirati? Koliko su ti studiji zahtjevni i kako su Vam protekli dani studiranja? Volite li više povijest ili geografiju?

Da, studirao sam povijest i geografiju; zapravo, moja prva ljubav je bila povijest. Zaljubio sam se u povijest još u osnovnoj školi, međutim, jako, jako me počela zanimati u srednjoj školi, nekako u drugom razredu. U prvom razredu gimnazije sam imao tri iz povijesti, ali tadašnja profesorica Marković je imala jednu izjavu koja je ostala sa mnom: ,,Filipoviću, samo da hoćeš učiti, išao bi na natjecanja!“ I ja počeo učiti. Međutim, zanimljivo je to da nikad nisam otišao na natjecanje iz povijesti, ali od tog trenutka nisam dobio četvorku iz povijesti. Dakle, nikada, od kraja prvog razreda, kad sam imao tri jer sam odgovarao po sjećanju, do kraja četvrtog razreda nisam dobio četiri iz povijesti. To je bila baš velika ljubav prema predmetu. Radio sam skripte u srednjoj školi u gimnaziji u Županji, mislim da te skripte i danas još kolaju. Ja sam nekako povijest prepričavao i učio kroz priču. Kada je došao trenutak da upišem fakultet, znao sam da će to biti povijest, međutim, isto tako sam bio svjestan da, ako budem studirao samo povijest, neću lako naći posao. I onda sam tražio drugi predmet koji bih studirao uz povijest. Zatim je tu bio prvi izbor engleski, tamo nisam upao, to je bio Osijek i drugi izbor je bila geografija u Zagrebu. I mislio sam da neću ni tu upasti, zato što su tu primali samo deset osoba; dakle, za povijest i geografiju, nastavnički smjer, to je bila je upisna kvota. Tamo nisam ni htio pogledati, ali eto mama, tata, ne znam tko je više rekao, ,,Pogledaj, pogledaj!“ Ja pogledam, i ono Ivan deseti! Od deset mjesta deseti na listi za geografiju i povijest, tako da sam onda upisao geografiju i povijest na sveučilištu u Zagrebu na PMF-u. Što se tiče ljubavi prema predmetima, zanimljivo je to da se, iako sam imao veliku ljubav prema povijesti, na studiju to okrenulo, počeo sam sve više voljeti geografiju. Nisam manje volio povijest, već mi je geografija postajala sve zanimljivija i zanimljivija, kako sam išao kroz studij, tako da danas više volim geografiju nego povijest.

Budući da predajete geografiju, koji Vam je dio svijeta najzanimljiviji, u koji biste htjeli otputovati i zašto?

O tome razmišljam svako ljeto, gdje ići i kako ići. Još uvijek nisam otišao, još razmišljam. Nekako sam to sebi podijelio na realno i manje realno, manje realno je da bih otišao na mjesto koje bi bilo najčudnije za vidjeti, zapravo, nama najčudnije i smatram da bi to bila Australija. Naime, u Australiji vas svaki grm koji vas pogleda želi ubiti jer je to izolirani dio svijeta. Bio je izoliran jako, jako dugo godina. Razvijao se sam od sebe. I zapravo je zanimljiva država, zanimljiva zemlja, jedna od država u kojima su najbolji indeksi života. Najsretniji su ljudi tamo. Volio bih vidjeti kako tamo stvari funkcioniraju. Međutim, to je jako daleko, ima nekih 12 sati leta, puno organizacije, vizu još uvijek ne možemo dobiti. Realnije, u Europi bih htio otići opet u mjesto drugačije od ovih naših prostora; ovdje kad vidite jednu stvar, vidjeli ste ih sve. Htio bih otići u Instanbul u Tursku, malo pogledati i proučiti tu orijentalnu kulturu koja je jako zanimljiva; osim toga, znate iz povijesti da je Instanbul grad koji ima veliku povijest tamo još od rimskog doba. Tako da to nije samo turska kultura, tu ima jako puno kultura i načina gledanja na taj grad i taj dio svijeta.

 Na našoj školi predajete par godina i nedavno ste počeli voditi šahovsku skupinu. Kakva je budućnost šaha, s obzirom da današnja djeca više vole videoigre?

Da, predajem ovdje već treću godinu. Nedavno smo se dogovorili, tj. kroz razgovor smo saznali i ravnatelj, i ja, i nastavnik Denis da se ja zapravo bavim šahom od svoje četvrte godine…dakle, 24 godine života se bavim šahom. To je jedna plemenita stara igra u kojoj nije bitno koliko godina imate, tko je fizički jači, jednostavno dvoje ljudi sjednu i druže se svojim umom i u tome je zapravo ljepota šaha. Koja je budućnost šaha…najpoznatiji šahist živući je Gari Kasparov koji je najdugovječniji šahovski prvak, više nije jer se povukao iz šaha aktivno. Međutim, on propagira da se šah u škole uvede kao izborni predmet zbog raznih dobrobiti za učenike koje može šah imati. Naime, brojna su istraživanja pokazala da šah razvija matematičko, logičko mišljenje, prostorno mišljenje, razmišljanje unaprijed, kritičko mišljenje, i da bi to zapravo bila aktivnost kroz nekakvu igru koja bi učenicima doprinijela, tj. olakšala put kroz akademsko obrazovanje.

Znamo da ste i sami ljubitelj šaha i aktivni igrač, i to od malih nogu. Koji su vaši najveći uspjesi u šahu?

Ovdje ću biti jako kratak jer sam puno o šahu već rekao, naučio sam igrati šah s tri godine, s tri godine sam znao složiti figure kako koja ide, s četiri godine sam već igrao šah, ali toga se toliko i ne sjećam, naučio me igrati tatin ujak koji je radio na farmi i bio je stočar, međutim, u to slobodno vrijeme je stalno igrao šah i ja sam dolazio kod njega i on me naučio prvim koracima u šahu. Onda sam se uključio sa šest godina u šahovski klub u Štitaru i tad su već počeli uspjesi. Najveći uspjesi su mi bili s jedanaest godina, kada sam se natjecao na prvenstvu Hrvatske, bio sam treći u cijeloj Hrvatskoj, a onda sam se sa šesnaest godina natjecao na europskom prvenstvu u Šibeniku i bio sam najbolji Hrvat na tom natjecanju, bio sam dvadeseti, ali u Europi sam bio najbolji predstavnik Hrvatske sa šesnaest godina. To bi bila najveća dva uspjeha što se tiče juniorskog šaha. Sad igram za klub Županje, natječemo se u drugoj hrvatskoj ligi, završili smo kao drugi klub druge hrvatske lige.

 Prema Vašem mišljenju, ima li talentiranih šahista u Vašoj skupini?

Talentiranih šahista uvijek ima, međutim , djeca uče igrajući i ako se ne pojave na šahovskoj skupini, možda znaju igrati šah doma. Međutim, to ne možemo vidjeti. Neću sada imenovati učenike, ali siguran sam da ih ima u ovoj skupini koju imam ja i koju ima nastavnik Denis. Imamo natjecanje u šahu početkom 11. mjeseca i mislim da ćemo izvući pet dobrih igrača koji će predstavljati našu školu.

Znamo da su djeca danas drugačija, zahtijevaju drugačiji pristup. Koliko je teško predavati današnjim učenicima? 

Često se provede rasprava čak i u mojim godinama, evo sada imam 28, međutim to sam čuo i od starijih, djeca su danas nemoguća, mi smo bili puno bolji, mi smo se bolje ponašali… Ja se nekako ne slažem s tim. Djeca danas odrastaju u svom vremenu, ovo je vrijeme kada je najveći tehnološki napredak. Ono što je bilo samo prije pet godina nismo mogli u nekim stvarima ni zamisliti . U zadnjih 50 godina svijet se promijenio više nego što se promijenio u zadnjih 500 godina. Dakle, jako je veliki napredak i djeca jednostavno odrastaju u drugačijem prirodnom okruženju. Dakle, nije više prirodno okruženje školsko igralište ili igralište ispred kuće, sad je prirodno okruženje internet i socijalne mreže i komunikacija glavna ide onuda. I mislim da još nismo kao struka dokučili kako doći danas do djece. Okej, dakle, djeca danas imaju drugačiju pažnju, to jest, drugačije percipiraju stvari i mislim, iako se i djeca moraju malo smiriti, moramo i mi kao struka izaći u susret novom dobu i pronaći nove načine kako animirati i zainteresirati djecu. Ne samo za naše predmete, već učenje kao učenje i nekakav napredak u životu. Dakle, jednostavno nije isto biti učenik danas, biti učenik prije pet godina i biti učenik prije 25 godina, to su tri potpuno različite stvari.

 Biste li zamijenili svoj nastavnički posao za neki drugi? Kada biste postali slavni, biste li dali otkaz u školi?

Kad sam birao fakultet prije 10 godina, onda sam mogao birati i nešto drugo; međutim ja sam odmah znao da ću biti nastavnik i upisao sam fakultet koji je trajao pet godina, dakle nije bilo 3+2 nastavnički smjer, ja sam tad odlučio da želim biti nastavnik. To je poziv koji sam osjetio, valjda čak i kroz tu povijest i pravljenje tih skripti, kad sam tim svojim razrednim kolegama objašnjavao povijest u srednjoj školi i gdje je to meni bilo jako zanimljivo, jako uzbudljivo iskustvo. Da skratim, znao sam da želim biti nastavnik, osjetio sam poziv i ne bih mijenjao posao trenutno ni za što drugo. Prvo bih trebao postati slavan da vidim, ja se nadam da ne bih jer onda bi ovo što pričam bilo na klimavim nogama.

Kad školsko zvono oglasi kraj nastavnog dana, kako volite provoditi svoje slobodno vrijeme?

Kad završi dan u školi, obično ili popijem kavu s kolegama ili odmah sjedam u auto i idem kući. Kod kuće imam psa s kojim prošetam, volim jako biti u prirodi; znači, duge šetnje, kava s prijateljima, tu i tamo se nađe neka fizička aktivnost: biciklizam, plivanje, trening bilo koje vrste. Imam jako puno prijatelja s kojima sam okružen, treba se i s njima podružiti. U Štitaru vodim šahovsku skupinu djece osnovnoškolskog uzrasta, pa se i time bavim dva puta tjedno, tu je i moja gitara koju često zasviram. Volim i otići u kino pogledati dobar film.

Znamo da volite svirati i pjevati. Koliko je glazba važna u Vašem životu?

Mi smo uzimali mlijeko od naših drugih susjeda, dvije kuće od nas. I onda su mi prepričavali, ide Ivan ulicom i pjeva: ,,Otvor’, ženo, kapiju!“ , tako da sam od malih nogu zapravo bio uvaljan u tu glazbu, nešto mi je to značilo. Ja sam volio pjevati, rekao sam vam već da sam u četvrtom razredu počeo svirati veliki bas, bio sam mali, a ogromni bas je bio toliki da ga nisam mogao dokučiti, dakle tamburaški bas. S basa sam prešao na akustičnu gitaru, električnu gitaru, bas gitaru. Sad znam u školi nekad zasvirati klavijaturu, pokušavam nešto naučiti. Uglavnom, razumijem glazbu, volim glazbu. Puno mi je pomogla u različitim dijelovima života, na fakultetu nikad nisam učio u tišini, uvijek su mi bile slušalice u ušima, uvijek je bila neka glazba. Na fakultetu, dok sam živio u domu, to je bio način da se približim ljudima, da ne budem nekakav sramežljiv momak iz Slavonije. Jednostavno sam imao tu gitaru i ljudi su se okupljali oko mene. Bilo mi je jako lagano sprijateljiti se s ljudima. Ili danas, kad s djecom pripremamo nešto za božićnu priredbu. Nadam se da ćemo uspjeti pripremiti nastavnica Tihana i ja i troje, četvero učenika s instrumentima. Na primjer, dok igram šah, a te partije mogu trajati po tri-četiri sata, ja uvijek pjevam neku pjesmu u pozadini, dok razmišljam o potezu, ide neka pjesma iz glave. Jednostavno, glazba je zvonka radost. U zbornici su mi rekli da mi ne smiju zadati temu jer ja odmah zapjevam.

Koji vrstu glazbe najviše volite, imate li omiljenog pjevača ili grupu?

Volim dobru glazbu, a dobra glazba za mene nema žanr. Samo što ne mogu poslušati su ove nove turbo – folk stvari, nekako mi to ne paše, moguće da tamo postoji nešto što je vrijedno, to je jedino što ne slušam. Međutim, slušam od punka, rocka, metala pa preko popa, narodne glazbe do jazza, šta god, samo da je dobra glazba, ali nisam koncentriran na jedan žanr. Imam najdražeg izvođača i taj izvođač je jako utjecao na mene, a to je Đorđe Balašević; nažalost, preminuo je ove godine od korone. Sjećam se ranog djetinjstva kad smo se okupljali u ljetnom trijemu i spavali u njemu preko ljeta i plašili smo se, ali smo tada imali kazete, i jedna kazeta je bila Đorđa Balaševića koja je svirala cijelu noć da se ne plašimo tog mraka. Od tih godina je Đorđe Balašević počeo utjecati na mene i to nikad neće prestati.

Imate li kakvu poruku za učenike naše škole i sve one koji će pročitati ovaj razgovor?

Ja sam uvjeren da učenici, pogotovo učenici viših razreda, točno znaju što trebaju raditi da bi nešto postigli. Sve ove mušice adolescentske u odrastanju, ili koje su uzrokovane društvom ili dokazivanjem društvu, to su sve mušice koje smo svi mi imali dok smo odrastali. Međutim, kad sjednem s učenikom jedan na jedan ili kad stvarno porazgovaram s učenikom i razgovaram o ozbiljnoj temi, vidim da učenici točno znaju što smiju, što ne smiju, što bi trebali napraviti da bi došli do nekakvog cilja i jednostavno ih samo treba uputiti na taj unutarnji osjećaj koji sigurno imaju jer svi smo mi odgojeni manje, više na isti način. Odgojeni smo u istoj kulturi, male su razlike, nije razlika kao između mene i nekog Azijata, Kineza, Japanca. Oni su potpuno drugačije odgojeni. Imamo iste vrijednosti usađene od malih nogu. Samo da naučite slušati svoj unutarnji glas koji će vam sigurno reći što je ispravno. Jer bi ovaj odgoj, da ne valja, propao davno.

Pjevač, svirač, šahist…imate li još kakvih skrivenih talenata?

Ljeti, a to je doba kada imam najviše slobodnog vremena, imam ekipicu u svojem rodnom mjestu gdje znamo zaigrati basket, to je košarka na jedan koš i to se igra jako, jako ozbiljno, barem četiri puta tjedno, dakle svaku noć, nekad nam treba odmor. Neću reći da sam dobar, nisam odličan, ali znam zaigrati košarku koja je eto kao neki skriveni talent.



                           

         

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *