Mirna Maslać, Princeze nose crvene starke

U nastavku vam donosimo literarne radove naše osmašice Mirne i šestašice Klare.

Zovem se Mirna Maslać, imam četrnaest godina i idem u 8. b razred. Počela sam pisati u petom razredu. Pišem i pjesme i priče, ali više volim pisati priče.
Volim pisati o ljubavnim temama, a ponekad napišem i priču s kriminalističkom temom.
U petom i šestom razredu sam pisala kod kuće, ali više ne.

Princeze nose crvene starke

Volim dečke, a ne nosim kečke. Od malena sam čekala svog princa na bijelom konju, ali ga još nisam našla. Našla sam konja, ali prinčevi mi još bježe. Moj brat je taj konj. Svira onu svoju gitaru, a uopće mu ne ide. Zapravo je užasan, ali već je izjavio da je svira samo da mene naživcira i sam zna da je pravi užas. Otišla sam od teme sada! Baš ti hvala, braco!
Uglavnom, prinčevi, joj, muko moja. Zaljubljena sam u dva dečka. Ne jednog, dva! Tu je Marko, loš učenik, ali prelijepa kosa! Stvarno mislim da je ravnateljev ured njegov drugi dom. Stalno je u nekoj nevolji. Ali, Nikola je potpuna suprotnost Marku. Odlikaš, uzorno ponašanje, presladak, jednostavno, savršenstvo! Da mi je samo sreće da im se ja sviđam.
Idem prema školi i vidim svog najboljeg prijatelja Sebastijana da me čeka ispred kuće kao i svaki dan.
– Ooo, dobar dan, netko odlučio ipak ne zakasniti danas! – kaže on izrugujući se, ali ima pravo to reći, uvijek zakasnimo na sat zbog mene. Šta da kažem, ne mogu reći ne maminom kuhanju iako napravi tri predjela samo za doručak. Došli smo čak četiri minute prije početka sata. Novi rekord! Sati su bili dosadni kao i uvijek.
Ja sam prosječna učenica. Neki predmeti mi nikako ne idu, a neki idu. Danas mi je rođendan! Ispred sam svoje torte s tetama i mamom i snimam.
-Želim da se Marku i Nikoli sviđam! – pomislila sam. Kada sam otvorila oči, vidjela sam tetu kako trpa svoj poklon za mene u moje lice. Otvorila sam poklon da bih vidjela par crvenih lijepih starki. Zahvalila sam teti i rekla joj da ću ih nositi sutra u školi. Znači kao preobuću, da budem precizna. Uzorno ponašanje!
Zakasnili smo na sat…opet… po stoti put, ali ovaj put nas je nastavnica upisala! Samo smo kasnili pet minuta! Čim sam sjela, primijetila sam nešto čudno. Marko i Nikola su me gledali! Zaledila sam se, a srce lupalo k’o ludo! Cijeli sat se nisam mogla koncentrirati. Izašla sam iz škole, kad me strese glas.
– Majo, čekaj mene! – kaže Marko. Okrenem se i nasmiješim, a u glavi ludim!
– Mogu ići s tobom?
– Da! Mislim, okej, možeš ako želiš. Išli smo, pričali, a onda…
– Sviđaš mi se!
– M-Molim?!?
– Istina je!
– D-Dobro…
– Dobro, bok!
– Umm, bok… U trenutku sam zbunjena… Kada sam se vratila u sobu, mobitel mi je svijetlio.
– Sviđaš mi se! – pročitala sam poruku od Nikole. U isto vrijeme sam zbunjena i sretna! Moja se želja ostvarila! Kada smo kod želja, tako želim skinuti ove crvene starke (nisam se preobula, ne osuđujte me), žuljaju me jako. Čim sam ih skinula, mobitel mi je brujio kao lud!
– Kriva osoba! – poruka od Nikole.
– Ono je bila šala, luzerice! – poruka od Marka.
Problijedila sam… Mrak mi je pao na oči… A onda…
Starke!! Obula sam, i opet. Ding! Ding!
– Zapravo nije kriva osoba, ups! – poruka od Nikole.
– Šalim se, ljepotice! – poruka od Marka.
Zar je to samo zbog starki… Razočarana, već znajući što slijedi, skinem starke… Ding! Ding!
– Očekivano… Ni ne želim pogledati poruke… Ding! Molim? Zar im nije dosta?!? Pogledam iz znatiželje… Poruka od Sebastijana?
– Sviđaš mi se! – Nisam nosila starke…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *