I školsko dvorište može biti inspiracija za literarni rad, a kako su naše dvorište doživjeli i opisali šestaši Lovro i Tena, pročitajte u nastavku.
Školsko dvorište
Iza moje škole nalazi se jedno veliko, dugačko dvorište, puno drveća, cvijeća i još mnogo drugih stvari.
U mojem školskom dvorištu ima drveća, ali ne baš bilo kakvog . To je drveće koje smo sadili mi, učenici, i to nije sve drveće koje se nalazi u školskome dvorištu, već tu ima i drveća koje je tamo već dugo, dugo vremena. Također ima i mnogo cvijeća, pa čak i šarenog lišća koje je već otpalo s drveća. Možda mi nećete vjerovati, ali tamo još uvijek ima komaraca. Nema ih kao u ljeto, ali ih i dalje ima. I da, zaboravila sam nadodati da se u tom dvorištu nalaze i tri plavo-bijele klupice na koje možemo sjesti i promatrati prirodu oko sebe, zelena žičana ograda koja ograđuje dvorište od košarkaškog i nogometnog terena i od adrenalinskog parka. Pokraj te zelene žičane ograde nalazi se mnogo sivoga kamenja, a uz samu cestu nalaze se dvorišna vrata. Svaki put kada vidim ta vrata, odnosno taj ulaz, prisjetim se četvrtog razreda jer je tada još uvijek bila “online” nastava. Kada smo se vratili u školu, ulazili smo na taj ulaz. Uvijek bih bila sa svojim prijateljicama u školskom dvorištu, pa bismo čekale i pričale što smo duže mogle, smijale bismo se mnogim vicevima i forama, pa čak i Katjinim glupostima, odnosno ‘’izvalama’’.
Volim svoje školsko dvorište jer mi je predivno provoditi vrijeme u njemu i za njega me vežu lijepe uspomene.
Tena Šebalj, 6. a
Moje školsko dvorište
Iza moje škole postoji dvorište. Široko i dugačko. Puno prirode i dobrih uspomena. Pravo mjesto za igranje i druženje učenika.
Ulaz u to dvorište dosta je običan.
A taj ulaz vodi do trave zelene kao proljeće, drveća koja me pozdravlja svaki put kad uđem u dvorište.
Tu je i cvijeće kojeg ima toliko puno na jednom mjestu, i nekada izgleda kao da se cvjetovi svađaju tko je ljepši. Tu je i kamenje koje uvijek gunđa o svemu.
Još se sjećam kako bih s prijateljima otišao van, sjeo na klupu i pričao s njima.
A onda dođem do izlaza i pomislim, tko bi ikada htio otići odavdje?
Odjednom čujem onaj zvuk, zvrrrrnd!
Taj zvuk značio je kraj odmora, što znači da se moramo vratiti u učionice.
Uvijek bih bio tužan kad bih morao otići natrag u školu, ali bih se sjetio kako ću idućeg dana opet tu doći i diviti se svakoj ljepoti mojeg školskog dvorišta.
Lovro Rukavina, 6. a
